Orni za borbu! Orni za svađu!
(iz: Otmica iz saraja, 2. čin, arija br. 13, Pedrillo)

 
Stuwerviertel, Molkereistraße 2/ Max-Winter-Platz 17, 1020 Wien
Otvaranje 3. maja 2006., 19 sati
Trajanje od 4. maja do 11. juna 2006.
Kuratori  Ljubomir Bratić, Nora Sternfeld

Stuwerviertel je četvrt bečkog Leopoldstadta, koja se u svijesti javnosti prije svega povezuje s pitanjima javnog reda i sigurnosti. Manje je poznato da oblast oko Mexikoplatza – pulsirajućeg centra komunikacije – karakteriziraju i izložbe, umjetnički prostori i lokalne inicijative, kao i male - kako nove tako i stare - gostionice i dućani. Svakodnevicu doseljenika i Austrijanaca u ovoj četvrti međutim isto tako odlikuje i stalno prisustvo policijskih vozila i noćni lov na ilegalizirane osobe.

Ovdje je u 18. stoljeću bila močvara. Joseph II je 1776. godine bečki Prater otvorio za javnost kao zabavni park. Tako je odredio jedan pravac u razvoju grada, koji je doveo do reguliranja toka Dunava i istodobne urbanizacije njegove okolice, što je dalje doprinijelo i razvoju Stuwerviertela.

U 18. stoljeću Stuwerviertel, dakle, još nije niti postojao. Ova četvrt je pozornica druge konfiguracije, u kojoj se kritički pogledi na društvo Mozartovog doba dovode u svezu sa suvremenim pitanjima. Opsežan program sačinjen od umjetničkih projekata, diskurzivnih manifestacija, intervencija u javnom prostoru i povijesne informacijske izložbe, proteže se zvjezdasto preko cijele četvrti. Tri tematske linije koje se bave regulacijama, pobunama i isključivanjem čine “crvenu nit” u pričama koje se pritom pripovijedaju.

Tema regulacije obrađuje se na temelju patenata za toleranciju Josepha II i nacrta „policijskih znanosti“ Josepha von Sonnenfelsa. Mjere Josepha II, u smislu njegova „prosvijećena apsolutizma“, sežu od centralizacije birokracije, preko oblasnih i upravnih reformi i uvođenja opće školske obveze do jačanja moći gradskog činovništva i birokracije. Radi se, dakle, o naporima da se monarhija centralizira. U skladu sa tim slabe se drugi centri moći (plemstvo i crkva). Pod apsolutističkom vladavinom dolazi do izvjesne „jednakosti podanika“. Stanovništvo se otkriva kao „instrument“ kojim se treba upravljati. U ovoj konfiguraciji ispituju se povijesne težnje ka sigurnosti i javnom redu, koje se uspoređuju s onima u sadašnjosti. Kada je riječ o javnom prostoru politika se i danas – kao i u ono doba - više bavi reguliranjem stanovništva nego samim kažnjivim djelima. Kada politika, mediji i veći dio javnog mnijenja situaciju u predgrađima inscenira kao točku kristalizacije „problematike nesigurnosti“, onda se „u biti oživljava fraza o opasnim klasama, a to znači da se čitav skriveni prijeteći potencijal jednoga društva projicira na specifične skupine na njegovom rubu“ (Robert Castel).

Povijest Figarove ženidbe postaje vezivni element konfrontacije kako sa jozefinističkim predodžbama o regulaciji i prosvjetiteljstvu tako i s oblicima pobune i društvenim borbama koncem 18. stoljeća: ipak je Joseph II zabranio izvođenje Beaumarchaisovog komada u kazalištu Emmanuela Schikanedera na njemačkom jeziku, dok mu je Mozartova i Lorenzo Da Ponteova adaptacija u obliku talijanske opere bila i te kako po volji. Očito je bavljenje lukavim frizerom trebalo manje podbuniti narod nego opomenuti plemstvo. Dok se Beč, dakle, trudio spriječiti revoluciju argumentima prosvjetiteljstva i policijske znanosti, ona je u Francuskoj i u San Domingu/Haiti pošla svojim tokom ... Jedan ekskurs gleda preko austrijskih granica i posvećuje se oblicima revolucije i ustanka u međunarodnom kontekstu Mozartovog doba. Revolucionarne ideje su stigle i do Dunavske monarhije. U Austriji se devedesetih godina 18. stoljeća počinju razvijati revolucionarno-demokratski pokreti: na Francusku revoluciju oslanjaju se radikalni jakobinci kao i pobune seljaka u posljednoj godini vladavine Josepha II.

„Za učvršćivanje vlasti potrebna je definicija „normalnog“ putem izopćavanja“ (Michael Stolleis). Tako rana suvremena država svojim strategijama normaliziranja proizvodi „nenormalne“, kreira sumnju i sumnjive. Treći tematski kompleks sveze između prosvjetiteljstva i njegovih isključivanja osvjetljava se, između ostalog, i na temelju načina prikazivanja „plemenitog“ i „zlog“ Drugog u „Otmici iz saraja“. Ovdje tema  nisu samo ti „drugi“, koje proizvodi država, već i „mrtvi kutovi“ pobune. Tako u vidokrug dospijevaju marginalizirani dijelovi Francuske revolucije, kakvi su recimo bijele žene iz građanskog društva i radništvo, kao i njihovi zahtjevi. Kao primjer za to mogu poslužiti Objašnjenje prava žene i građanke Olympe de Gouges i Manifest Enragés Jacquesa Rouxa, u kojem se kaže: „Sloboda je samo prazno bezumlje, dok god jedna klasa može nekažnjeno izgladnjavati drugu.“ Uz to nije nevažna ni činjenica da se europsko građanstvo etabliralo na temelju kapitalizma i robovlasništva u povijesnom kontekstu kolonijalizma. Konfiguracija se tako posvećuje i skrivenoj povijesti produciranja „nejednakih“, dakle onih koji se u zahtijevanju jednakosti revolucionarnih nastojanja ne podrazumijevaju, koji ne mogu govoriti i nemaju mogućnosti za to.

U okviru manifestacija, performansa i umjetničkih intervencija te tri teme se aktualiziraju skretanjem pogleda na današnje oblike isključivanja, regulacije i protesta. Volja za uvođenjem reda predstavlja jak motiv, koji je osobito primjetan u četvrti Stuwerviertel. Sve to više fokusira i strukturira način na koji se problem poima nego što doprinosi njegovu rješavanju. Ukratko: ako se love ilegalizirani ljudi, to  znači i da problem postaju ONI, a ne propisi koji stoje iza svega i koji dovode do ilegaliziranja. Ovakve i slične mjere ne pogađaju, međutim, samo ljude koji ovdje žive, već i one kojima Stuwerviertel ne znači ništa. Smeta, dakle, sve što se ne uklapa u sliku čistog i urednog grada. Potiskivanje odabranih skupina stanovništva iz određenih oblasti javnog prostora predstavlja staru taktiku normiranja. Povijest pokazuje sliku ograničavanja pristupa prostorima - sjetimo se samo Židova, Roma, prostitutki ili jednostavno takozvanih vagabunda. Riječ je o neprekidnoj borbi za javni prostor, koja i dalje traje.

Stuwerviertel, četvrt koja u 18. stoljeću nije niti postojala, jest mjesto na kojem se ove teme i pitanja mogu otkriti i raspravljati u sklopu između povijesti i suvremenosti. Sudjeluju teoretičari, umjetnici, stanovnici četvrti i lokalne ustanove. Zajednički osmišljeni projekti protežu se kroz čitavu četvrt i ljubiteljima grada pružaju prigodu za šetnju kroz današnji Stuwerviertel i kroz svijet 18. stoljeća.