Tko ima sve izgubiti, mora se i na sve odvažiti! 
(iz Otmica iz saraja, 2. čin, 8. nastup, Pedrillo)

 
Bösendorfer Klavierfabrik, Habig-Foyer, Graf-Starhemberg-Gasse 14, 1040 Wien
Otvaranje 9. marta 2006., 19 sati
Trajanje od 10. marta do 18. aprila 2006.
Kuratori Araba Evelyn Johnston-Arthur, Luisa Ziaja

 

Kao početak četvorodijelnog niza izložbi Skrivena/e povijest/i – remapping Mozart, prva konfiguracija pod nazivom Tko ima sve izgubiti, mora se i na sve odvažiti! polazi od  dvije najčešće izvođene Mozartove opere, Otmica iz saraja i Čarobna frula. Oba komada se služe takozvanom „turskom“, odnosno „egipćanskom građom“, dakle orijentalizirajućim i egzotizirajućim sadržajima, koji su u 18. stoljeću bili popularni. U tom smislu posežu za zapadnom, stereotipnom tradicijom prikazivanja imaginiranog „stranog i egzotičnog Orijenta“. Edward Said je za to smislio pojam „orijentalizam“ i pokazao da se radi o diskursu koji je Zapadu na koncu pomogao definirati samoga sebe kao okcidentalnu prosvijećenu suprotnost.

Pritom bitan element predstavlja ambivalentnost koja se, primjerice, u Otmici iz saraja očituje u omiljenom uspoređivanju „barbarskog“ i „plemenitog orijentalnog“; tako se Osmin kao „benasti, krvoločni“ Turčin postavlja nasuprot Selimu, njegovom „pravičnom i mudrom“ gospodaru. Konstrukt Orijenta, s kojim je već stoljećima neodvojivo povezano zapadnjačko poimanje islama, još i danas služi argumentiranju i naglašavanju razlika i isključivanja.

Čarobna frula se danas smatra prikladnom kao „uvodna opera“ za djecu, iako joj se način prikazivanja katkad temelji na klasičnim rasističkim stereotipima. Njezin manje poznat nastavak Labirint ili Borba s elementima (libreto: Emanuel Schikaneder, glazba: Peter von Winter) uz crnu zlu mušku figuru Monostatosa iz prvoga dijela, sada uvodi još i tri crne ženske figure, koje se sve zovu Gura. Primjer Monostatosa i Gura pojašnjava povijesno tradirane spolno specifične obrasce seksualiziranih prikazivanja osoba crne kože, koji katkad ulaze u orijentalističke diskurse.

Operne figure Osmina, Selima, Monostatosa i Gura na temelju njihovog nekritičnog suvremenog prikazivanja pokazuju dubinu ukorijenjenosti takvih stereotipa u Austriji. Stoga je izložba Tko ima sve izgubiti, mora se i na sve odvažiti! posvećena kritičkim pitanjima reprezentacije, odnosno tome kakav je današnji utjecaj Mozartovih opera u odnosu na društvenu praksu i centralni kulturni medij. Kako one konstruiraju i reproduciraju ono što se u klasnom i spolnom smislu pripisuje crnim i „orijentalnim, egzotiziranim i seksualiziranim drugim“ ljudima? Kako se one mogu dekonstruirati i kako stvoriti protivne predodžbe?

Temeljne elemente prve izložbe predstavljaju, dakle, opera i pozornica kao centri reprezentativne proizvodnje značenja. Treba imenovati dominantne oblike proizvodnje slika, a ne proizvesti konstruirane objekte ili mjesta (kao što je navodno „orijentalni“ saraj) kao takve. Prije se radi o preispitivanju žanra (takozvane „turske opere“) na temelju uloga u njima i društvenih funkcija koje su im pripisivane tada, u odnosu na njihovo utjecaj danas.

Opera i pozornica se u jednom širem kontekstu prikazuju i kao vrlo poželjna društvena mjesta nekada i danas. Pozornica se upravo u Mozartovo vrijeme, u paradoksalnom sustavu prosvijećenog apsolutizma, tematizira kao moralna instanca, kao sud koji raspravlja o vladajućim dualizmima kakvi su „mana i vrlina“, „ludost i mudrost“. Uočava se formiranje građanske javnosti kojoj se pripisuju odlike identiteta. Tko sačinjava tu kritičku javnost, tko odlučuje o tome tko joj pripada a tko se isključuje? Što je naposljetku društvena funkcija pozornice kao mjesta za političku kritiku nekada i sada? I kakvu ulogu imaju umjetnici u tom kontekstu?

Izložba uz to i samu sebe shvaća kao pozornicu za proizvodnju značenja, koja se na razne načine bavi dekonstrukcijom vladajuće povijesne slike u zlatnom okviru. Ona razvija protustrategije i koncentrira se na samoodređenu, emancipiranu politiku slika, koje pripovijedaju skrivenu/e povijest/i i tako ih čine vidljivima. Specijalno producirani video-rad Let it be known bazira na rezultatima istraživačke grupe za povijest afričke dijaspore u Austriji koji su prikazani u popularnom obliku glazbenog videa. Slijedeća tematska smjernica bavi se zemljopisnom kartom (engleski: map). Kako taj moćni simbol ustanovljenih teritorijalnih granica i konstrukcije nacionalnih identiteta i sam može biti „remapped“? O tome crna umjetnica i teoretičarka Lubaina Himid piše: „Karte su putokazi koji istodobno definiraju granice i vizualiziraju svojinu. […] Karte kao one Christophera Columbusa bile su potrebne kako bi ekspandirala svjetska carstva. Blaga istrgnuta iz afričkog i tla drugih kontinenata van europske hemisfere poprimila su oblik blagostanja na štetu ljudskih života, minerala i ekološke ravnoteže čitavog svijeta.“

Prva konfiguracija postavlja i koordinate čitavog četvorodijelnog izložbenog projekta: Na temelju „remapping”-a Mozarta, koji predstavlja centralnu figuru austrijske identifikacije, izložba nastoji dovesti u pitanje i prekoračiti definirane granice. Periferija skrivenih povijesti skupa s bečkom godinom Mozarta 2006. dospijeva u centar i postaje vidljiva na jedan nevjerovatan način.